Šibenik na raskrižju: gradsko sklonište za pse i mačke, tisuće potpisa i mnogo pitanja
Neke teme koje su u 20. stoljeću zvučale nevjerojatno danas su u 21. stoljeću postale itekako stvarne i svakodnevne. Jedna od njih je odnos zajednice prema napuštenim životinjama i to ne kao sporedno komunalno pitanje, nego kao pitanje empatije, civilizacijskog standarda i odgovornosti.
Ljubav prema životinjama pritom je ogromna, posebno među ljudima koji imaju kućne ljubimce. Mnogi vole pse i mačke nevjerojatno snažno toliko da im briga o njima postane jedna od glavnih preokupacija u životu. I zato ovakve teme uvijek odjeknu u javnosti jer ne diraju samo sustav, nego nešto osobno, emotivno, nešto za što su pojedinci iznimno povezani.
Upravo se to ovih dana događa u Šibeniku.
Sastanak u Gradu i 5279 potpisa: prvi korak ili još jedna runda obećanja?
Nakon što su javnost došle fotografije iz skloništa na Podima, te nakon zaoštravanja odnosa između udruge Šibenske šape i tvrtke AS EKO koja obavlja poslove zbrinjavanja napuštenih životinja, u gradskoj upravi održan je sastanak na kojem su sudjelovali predstavnici Grada i udruge.
Gradska vijećnica Maja Šintić (Možemo) navela je da je Gradu predana zamolba za unaprjeđenje skrbi i izgradnju javnog, gradskog skloništa, uz 5279 potpisa građana prikupljenih peticijom.
Na tom sastanku se govorilo se o kratkoročnim mjerama koje bi trebale smanjiti broj napuštenih životinja i rasteretiti sustav. govorilo se i o kontroli mikročipiranja, poticanju sterilizacije/kastracije, o edukativnim aktivnostima i jačanju udomljavanja. Posebno je naglašena potreba za snažnom ulogom volontera u budućem modelu rada skloništa.
“Svi su za gradsko sklonište”… ali tko će ga platiti?
Ovdje počinje pravi problem koji se često preskoči u rečenici napravimo gradsko sklonište.
Jer gradsko sklonište nije samo objekt. To je stalni trošak koji obuhvaća zaposlenike, dežurstva, veterinarsku skrb i terapije, hranu, energiju, održavanje, vozila i hvatanje životinja, transport, evidencije…
Zato moramo postaviti pitanje, je li Šibenik spreman dugoročno financirati gradsko sklonište i pritom osigurati kvalitetu, a ne samo “da postoji”?
Jer ako se napravi sklonište bez stabilnog financiranja i bez prevencije (sterilizacije, kontrole čipiranja, edukacije), dobit ćemo skuplju verziju istog problema: sve više životinja, sve veći pritisak, i nova kriza samo ovaj put s Gradom kao izravno odgovornim. Nažalost iskustvo nas uči da javni sektor češće služi za uhljebljivanje, a ne za stvarno rješavanje nekog problema.
Može li udruga voditi sklonište? Može ali uz uvjete koji nisu “na riječ”
U javnosti se sve glasnije govori o modelu gdje bi uz Grad veliku ulogu imale udruge. To je realno moguće, ali samo ako se odvoje emocije od zakona.
Zakon omogućava da sklonište osnuje pravna osoba, a udruga je pravna osoba. Međutim, jednako je važno da sklonište mora zadovoljiti propisane uvjete, odnosno standarde prostora, rada i skrbi. Drugim riječima, nije dovoljno imati volju i mrežu volontera potrebno je imati infrastrukturu, procedure, veterinarsku skrb, evidencije i mogućnost funkcioniranja kroz cijelu godinu.
Dakle: udruga može biti dio rješenja, čak i nositelj, ali model mora biti profesionalan, stabilno financiran i strogo kontroliran ne improvizacija.
Odnos AS EKO i udruga: sustav koji počiva na sukobu ne može završiti dobro
Drugi sloj problema je odnos na terenu i on je očito dugo loš.
Jedan dio javnosti tvrdi da se u skloništu postupalo neprihvatljivo, drugi dio tvrdi da se radi o pretjerivanju i hajci, a koncesionar poručuje da se radi po pravilima i u okvirima ugovora. No sustav koji se financira javnim novcem ne može dugoročno opstati na temelju nepovjerenja, zatvorenosti i stalnog sukoba s volonterima. Povjerenje i komunikacija se jednostavno mora dogoditi.
Jer volonteri u Šibeniku nisu ukras nego realan oslonac. I dok god se oni osjećaju kao smetnja, a ne partner, sustav neće imati mir.
Je li sklonište na Podima zaista toliko problematično?
Ovo je najosjetljivije pitanje jer lako sklizne u navijanje dok jedni tvrde da skrb nije dobra, drugi govore o pretjerivanju i histeriji.
No postoji granica nakon koje više nije važno tko navija, nego tko nadzire. Ako postoje indicije da standardi nisu zadovoljeni, onda ta priča mora završiti na službenim provjerama, nalazima i mjerama a ne na dojmovima.
I tu ulazimo u dio koji je možda ključan za cijelu raspravu.
Rješenje su jasna pravila i suradnja
Postoji jedna zamka u kojoj se zajednice često nađu kad se raspravlja o napuštenim životinjama. Tema je toliko emocionalna da se brzo svede na pitanje tko je dobar, a tko loš, umjesto na pitanje, što je sustav i radi li on. Sustav je na kraju dana, jedino što može izdržati vrijeme. Ljubav, donacije i volja građana mogu spasiti deset, dvadeset ili sto životinja, ali bez sustava uvijek će stizati nove.
Zato je logično i prirodno da se u Šibeniku sve češće čuje zahtjev za javnim, gradskim skloništem. Ljudi žele sigurnost: mjesto koje je njihovo, koje ima jasnu odgovornost i kojem se može pristupiti kroz institucije. Međutim, sama ideja gradskog skloništa ne rješava automatski problem. Ona je tek početak.
Jer istina je kako je u Hrvatskoj moguće zamisliti i drugačiji scenarij, da udruga uz podršku građana i donatora, sama inicira dio financiranja ili čak izgradnju skloništa. Takvi modeli nisu nemogući, pogotovo ako iza njih stoji snažna zajednica, transparentnost i motiv koji je čist. No u toj priči postoji drugo pitanje koje javnost često zanemari: kakvo god sklonište bilo privatno, gradsko ili vođeno udrugom uvijek se vraćamo na isto: standarde, kontrolu i odgovornost.
Ako sutra Grad izgradi sklonište i sam se počne baviti tom djelatnošću, nema nikakvog jamstva da će skrb automatski biti savršena. Gradsko ne znači nužno bolje. Gradsko znači samo da je formalna odgovornost jasnija, ali kvaliteta ovisi o ljudima, planu, novcu, organizaciji i nadzoru. A nadzor je ključ. Nameće se još jedno pitanje koje nije nemoguće da se dogodi. Što ako Grad ili neka udruga naprave svoje sklonište, a usluga koju pruža trenutni koncesionar bude jeftinija? Hoće li se voditi računa o trošenju javnog novca ili će se postupati prema pritiscima sa društvenih mreža?
U Hrvatskoj postoje pravila, postoje zakoni i postoje inspekcije. To nije nebitna rečenica. To je temelj koji bi trebao štititi i životinje i građane i same izvršitelje usluge. Zato je veterinarska inspekcija institucija koja bi trebala biti iznad emocija i navijanja: ona je ta koja mora i današnjem koncesionaru, i svakome budućem bilo da je tvrtka, grad ili udruga jasno reći ispunjava li se minimum standarda. Ako standardi nisu ispunjeni, to se ne rješava raspravama, nego mjerama.
U tom smislu važno je odvojiti dvije stvari koje se u javnosti često namjerno miješaju.
Prva je komunikacija, odnosno dojam. Ako je direktor koncesionara pogriješio u odnosu prema javnosti, ako nije pokazao dovoljno empatije, ako se nije dovoljno otvorio prema udrugama poput Šibenskih šapa i prema građanima koji brinu o životinjama to je problem. Ali to je problem odnosa, tona i povjerenja. Koliko god bio važan, sam po sebi nije racionalan argument da sustav ne funkcionira.
Druga stvar je ono što je stvarno presudno, a to je standard skrbi. Ako je netko zanemario hranjenje, veterinarsku skrb, higijenu, smještaj, evidencije, liječenje ili opću dobrobit životinja to više nije pitanje dojma i simpatičnosti, nego ozbiljno pitanje odgovornosti. To nije tema za Facebook, nego posao za veterinarsku inspekciju. I to posao koji mora biti brz, jasan i transparentan.
Zato je zdravo postaviti pitanje: je li problem u Podima “stvaran” ili je problem u nepovjerenju? Odgovor je zapravo jednostavan: to se ne zaključuje dojmovima, nego nalazom. U uređenoj državi, o tome ne presuđuju najglasniji, nego dokumentirana činjenica. A ako postoje indicije da sustav nije ispunjavao minimum, onda priča ne smije stati na raspravi o tome tko koga voli, nego mora završiti tamo gdje jedino ima smisla na nadzoru, standardima i odgovornosti.
Na kraju, možda je to i najpoštenije prema svima, prema građanima koji imaju emociju, prema volonterima koji nose teret, prema Gradu koji mora organizirati sustav i prema svakom koncesionaru koji tvrdi da radi ispravno. Emocije će uvijek biti tu. Ali jedino što dugoročno spašava životinje je sustav koji se ne temelji na dojmu nego na pravilima koja vrijede za sve, i na kontroli koja se provodi jednako prema svakome.