Možemovac prošao lišo, Zekanović ga uhvatio kako mu snima mobitel!
Je li uopće moguće da netko danas bilo gdje, u školi, bolnici, firmi, policiji, sudu ili bilo kojoj instituciji gleda u tuđi mobitel i još ga snima? Normalan odgovor je NE, to je nedopustivo. Ali očito jest moguće. I danas se to dogodilo u Hrvatskom saboru.
Zastupnik Marin Miletić (Most) primijetio je da zastupnik Možemo Marin Živković mobitelom snima sadržaj mobitela zastupnika vladajuće većine Hrvoja Zekanovića (HDS). Nakon upozorenja, Zekanović je reagirao burno i bez zadrške, povukavši paralelu s javnim zgražanjem dijela ljevice na Trumpovo dijeljenje privatnih poruka, dok se istovremeno kako je rekao u Saboru događa nešto jednako nedopustivo: zavirivanje u tuđu privatnu korespondenciju. Zekanović je danas nakon što je shvatio da ga Živković snima rekao:”To je dno dna, da ti netko viri u spavaću sobu. Mogao sam imati potpunu privatnu korespondenciju sa suprugom, intimnu, na primjer, i onda neki gov***i s ljevice snimaju privatnu korespondenciju. Je l’ vas sram? Je l’ vas sram?”
Zatim je došao do Živkovića koji je ostao ukopan u klupi. Nakon toga na poticaj zastupnika Budalića napušta sabornicu.
Zekanović je koristio neprimjeren rječnik. Da, takav govor ne pripada sabornici. No, ovdje postoji nešto još opasnije od loše izgovorene rečenice a to je poruka da je u Hrvatskoj očito postalo “normalno” viriti u tuđe poruke, pa čak ih i snimati, i to usred Sabora.
Ako je istina da je Živković snimao tuđi ekran, to nije “fora”, nije “politički trik”, nije “dokazivanje nečega” nego grubo kršenje elementarne pristojnosti i privatnosti. Netko može u porukama imati bilo što: komunikaciju s obitelji, s djecom, sa supružnikom, zdravstvene nalaze, osobne podatke, bankovne informacije, privatne dogovore. U tom trenutku nije bitno sviđa li vam se političar ili ne. Privatna korespondencija je privatna korespondencija.
Zato je potpuno legitimno pitanje koje se danas nameće: što bismo mi napravili da nam netko preko ramena “škilji” u mobitel i još snima? Većina ljudi bi reagirala jednako instinktivno ljutnjom, osjećajem povrede i poniženja. U normalnom svijetu, onaj tko to radi dobio bi jasnu sankciju. Međutim Možemovac je prošao lišo i to dvostuko. Izbjegao je sankcije predsjedavajućeg, a sudeći po govoru tijela prošao je lišo i od Zekanovića.
Jer dok se sabornica puni proceduralnim povredama poslovnika zbog riječi, izgleda da se na djelo na samu radnju snimanja i zadiranja u privatnost reagira mlako, gotovo nezainteresirano. Zastupnica Anka Mrak Taritaš (GLAS) ispravno je upozorila na neprimjeren govor, ali ostaje dojam da se puno manje energije uložilo u osudu onoga što je cijelu situaciju izazvalo.
Predsjedavajući Željko Reiner pozvao je na suzdržavanje, no ovakve stvari ne smiju ostati na razini “smirimo strasti”. Jer ako se poruka svede na to da je “sve to malo previše dramatično”, onda sutra netko drugi može snimati nečiji ekran, prekosutra će se to objaviti, a onda ćemo opet glumiti iznenađenje i moralizirati kad šteta već bude napravljena.
Sabor bi morao biti mjesto višeg standarda, a ne laboratorij najnižih navika. Ako se zastupnici međusobno snimaju po ekranima, onda imamo ozbiljan problem političke kulture, povjerenja i sigurnosti. I onda nije pitanje samo tko je kome što rekao, nego što se sve još radi kad kamere ne hvataju svaki kut.
Zekanović je možda reagirao prenaglo i pregrubo. Ali jedno je sigurno: onaj tko snima tuđe poruke u Saboru mora biti prvi koji će se objasniti javnosti i prvi koji će snositi posljedice. U suprotnom, normaliziramo ponašanje koje se ne bi toleriralo ni u običnom uredu, a kamoli u instituciji koja bi trebala biti uzor.
Danas je, nažalost, ispalo obrnuto, oni koji ulaze u tuđu privatnost prolaze bez stvarne kazne. A oni koji se brane završavaju u fokusu zbog načina na koji su to izrekli.