Klara Žižić, tiha svetost koja i danas živi u Šibeniku
Kad se govori o duši Šibenika, ne smije se govoriti samo o kamenu, kalama, zvonicima i tvrđavama već se mora govoriti i o ljudima koji su ovaj grad oblikovali dobrotom, vjerom i tihom žrtvom. Među njima posebno mjesto pripada službenici Božjoj Klari Žižić, ženi koja nije ostavila trag bukom, nego milosrđem. U Šibenik je stigla iz Promine u drugoj polovici 17. stoljeća i nastanila se u siromašnoj kućici u Varošu, u blizini crkve sv. Martina i Gospe van Grada. Upravo je tu, u običnom životu maloga čovjeka, među siromašnima, bolesnima, putnicima i prognanima, počela priča koja će obilježiti grad sve do današnjega dana.
Klara Žižić nije gradila samo zajednicu redovnica, nego i jedan poseban šibenski duh: duh otvorenosti, suosjećanja i vjere koja se ne dokazuje velikim riječima, nego djelima. Zato nije slučajno da je upravo u Šibeniku nastala Družba sestara franjevki od Bezgrješne, izvorna hrvatska redovnička zajednica čija kuća matica i danas ostaje u Šibeniku, kao živi znak da Klarino djelo nije uspomena iz prošlosti, nego prisutna i trajna baština grada. U toj neprekinutoj niti od 1673. do danas osjeća se ono najljepše šibensko: postojanost, skromnost i vjernost. Nije to samo povijest jedne redovničke zajednice, nego povijest srca grada koji zna čuvati svoje svetinje.
U tom je smislu Klara Žižić duboko povezana i s najprepoznatljivijim šibenskim svecem, svetim Nikolom Tavelićem. Ako je Tavelić veliko i sjajno lice šibenske svetosti, onda je Klara njezino tiho, majčinsko i milosrdno lice. Oboje svjedoče da Šibenik nije velik samo po svojoj povijesti, nego i po svojim svetim ljudima. U gradu sv. Nikole Tavelića, živi i Klara Žižić koja nije tražila da bude viđena, a ostala je duboko upisana u pamćenje Šibenika.
Klara Žižić – Klara šibenska
Posebna snaga priče o Klari Žižić jest u tome što ona za Šibenik nije samo povijesna osoba, nego i danas živa prisutnost. Umrla je 21. rujna 1706. godine na glasu svetosti, a kronika bilježi da je za njom plakao cijeli grad i Varoš. Ta rečenica možda najbolje govori koliko je bila utkana u šibenski život: nije bila odvojena od naroda, nego njegova utjeha, oslonac i duhovna majka. Pokopana je u vlastitoj grobnici u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku, a njezin grob i danas ostaje mjesto molitve, tišine i zahvalnosti, na kojem vjernici ostavljaju zapise na raznim jezicima, moleći njezin zagovor i zahvaljujući za uslišanja. To je možda i najljepša potvrda da svetost ne prestaje smrću, nego nastavlja živjeti ondje gdje je niknula, u gradu koji pamti.
Danas, kad govorimo o samostanu šibenskih franjevki moramo imati naumu da se radi o živom mjestu šibenske memorije, na nastavak one iste karizme koja je počela u jednoj siromašnoj kućici u Varošu. Šibenik u Klari Žižić ne čuva samo uspomenu na prošlost, nego i ogledalo vlastitog identiteta: grada koji zna biti čvrst, ali i nježan; ponosan, ali i pobožan.
Godina 2026. nosi i dodatnu simboliku: navršava se 400 godina od rođenja Klare Žižić i 320 godina od njezine smrti. To nije samo važna obljetnica za Družbu sestara franjevki od Bezgrješne, nego i za cijeli Šibenik. U vremenu koje često zaboravlja tihe velikane, lik majke Klare podsjeća da se pravi temelji grada grade ljubavlju prema bližnjemu, brigom za potrebite i ustrajnošću u dobru. Zato Klara Žižić nije samo dio crkvene povijesti, nego i jedan od najdubljih i najšibenskijih simbola ovoga grada.