Pala je jedinstvena šibenska Narodna Republika Bono
U Šibeniku se kafići nikada nisu dijelili samo na one s dobrom kavom i one bez nje. Neki su kroz godine postali mjesta susreta, rasprava, šale i gradskih priča. Bono u Kalelargi bio je upravo takvo mjesto desetljećima. Ovih dana Bono je promijenio vlasnika, a s promjenom je nestalo i ono po čemu je posljednjih 15 godina bio posebno prepoznatljiv. Narodna Republika Bono više ne postoji. Skinuta je njezina zastava, uklonjen dio predmeta i obilježja koji su stvarali specifičan interijer, a Bono ulazi u neko novo razdoblje. Za neke će to biti samo promjena uređenja jednog kafića. Za njegove stare goste ipak je riječ o završetku jedne male, neobične šibenske priče.
Bono je u Kalelargi još od 1975.
Priča o Bonu počinje mnogo prije Republike. Kafić je otvoren 1975. godine, što ga čini jednim od najdugovječnijih gradskih kafića. U prvim godinama ondje su se okupljali trgovci iz okolnih dućana, a tijekom osamdesetih Bono postaje i svojevrsna jutarnja baza lokalnih novinara. Ime Bono dobio je 1989. godine, za vrijeme trećeg vlasnika Damira Žaje. A onda je u veljači 2012. jedna večer među stalnim gostima završila proglašenjem Narodne Republike Bono koja je s vremenom dobila gotovo sve što jednoj „ozbiljnoj državi“ treba. Imala je svoju zastavu, „ministre“, predsjedničkog kandidata, kulturnu baštinu, pa čak i himnu. Za nju je odabrana pjesma „Odiseja“ Lea Martina, a ekipa iz Bona pronašla je pjevača u Sofiji i dovela ga u Šibenik da posjeti njihovu malu republiku. Imali su čak i kandidata za predsjednika Republike Hrvatske – pokojnog Ivu Rudu, koji nije uspio prikupiti dovoljan broj potpisa. I to je, sasvim u skladu s duhom Bona, proglašeno svojevrsnom nepravdom prema njihovoj republici. Bono se „bratimio“ i s Kraljevinom Švedskom, odnosno sa Šveđanima koji godinama dolaze u Šibenik i dio godine provode u staroj gradskoj jezgri. Sve je bilo ironija. Ali iza nje je postojalo nešto sasvim stvarno – društvo ljudi i mjesto na kojem se njegovao jedan specifičan šibenski humor.
Grah za grad, koncerti i dobra zezancija
Republika nije ostala samo na natpisima po zidovima. Organizirali su druženja i koncerte, Šibenčanima kuhali i dijelili grah, a u nekoliko navrata i sipu s bobom ili grahoricama. U Bonu su se događali i spontani glazbeni nastupi poznatih pjevača. Kroz vrata su prolazili novinari, umjetnici, kulturnjaci, domaći ljudi i stranci. U Bonu se, kako opisuje novinar Ivan Živković Žika, izrugivalo svakoga i šalilo sa svačim. Upravo je u toj autoironiji vidio dio urbanog duha dalmatinskog grada. Na jednom od zidova svoje je mjesto imao i Arsen Dedić, s potpisom „ministra straha“ Narodne Republike Bono. I to možda najbolje govori kakva je to „država“ bila.
Republike više nema
Promjenom vlasnika taj je dio Bona ovih dana nestao. Uklonjena je zastava Republike Bono, kao i dio predmeta koji su godinama činili njezinu „kulturnu baštinu“. Maknut je i Arsenov plakat. Novi vlasnik ima pravo Bonu dati svoj pečat i voditi ga prema vlastitoj zamisli. No za ljude koji su ondje godinama sjedili promjena je ipak puno više od preuređenja interijera.
Putnici i avanturisti stižu u Šibenik: Festival ove godine slavi 15. izdanje