16.03.2026.
Ženidba “na lipe”
Ženidba i udaja “na lipe” što u ikavskom govoru znači “na lijep način” podrazumijevala je brak sklopljen uz suglasnost roditelja i dogovor dviju obitelji. Sve je počinjalo upoznavanjem mladića i djevojke, bilo po čuvenju ili po viđenju. Ako bi se procijenilo da je djevojka prikladna za udaju, mladićeva obitelj najavljivala bi dolazak u njezinu kuću kako bi službeno zatražili njezinu ruku.
Taj susret bio je iznimno važan jer su se tada dogovarali svi važni detalji budućeg braka od vremena vjenčanja do pitanja imovine, miraza i odnosa između dviju obitelji. Zanimljivo je da u tim dogovorima nije bilo pisanih ugovora. U ovim ugovaranjima i dogovorima ne čini se nikakav pismeni zapis. Sve je u okvirima zadane riječi. Ta se zadana riječ poštuje i do nje se drži na obje strane. Kršenje takvog dogovora smatralo se velikom sramotom koja je mogla obilježiti ne samo pojedinca nego i cijelu obitelj.
Nakon prihvaćene prosidbe slijedile su zaruke, kada bi mladić djevojci darovao prsten kao znak ljubavi i obećanja. Potom bi se, u dogovoru s obiteljima i mjesnim župnikom, odredio datum vjenčanja, a župnik bi na misi objavio napovijedi, javnu obavijest zajednici da će se dvoje mladih vjenčati. Sam svadbeni dan bio je veliki događaj.
Ženidba i udaja “na ružne”
Taj način ženidbe i udaje ima sasvim drugo, čak suprotno obilježje u odnosu na ženidbe i udaje na lipe. Mladić se po viđenju zaljubi u djevojku, s njome se potajno sastaje, a kada se to na bilo koji način sazna, nastaju nezadovoljstva, bilo u jednoj ili drugoj obitelji, bilo stoga što neki drugi mladić želi tu djevojku za sebe ili zato što djevojka u međuvremenu odabere nekog drugog mladića. To je suprotno starim običajima. Svakako, mladić koji želi takvu djevojku za svoju suprugu, a ne postoji pristanak bilo s koje strane, mladić mora osigurati pristanak u svojoj kući da na bilo koji način dovede djevojku u kuću. Obično se to događa navečer kad padne mrak, mladić sa svojim prijateljima i rođacima dočekuje djevojku na ugovorenom mjestu i ako je djevojka s tim suglasna, jednostavno je dovede kući. Djevojka nevjenčano iste noći počinje živjeti u izvanbračnoj zajednici.
U tim slučajevima kada mladićevo društvo pričeka djevojku, pucnjava iz vatrenog oružja ili drugim eksplozivnim sredstvima dadu znak da je djevojka došla i da je vode u kuću mladoženje. Ponekad se zna dogoditi da djevojka nije voljna na udaju za dotičnog mladića, ona izbjegava svaki kontakt. Međutim, mladić i njegovo društvo pričekaju djevojku na mjestu gdje ona to ne očekuje, jednostavno je ugrabe i povedu sobom u kuću mladića. U pravilu se događa da od mjesta gdje je djevojka ugrabljena do kuće mladića, uz uvjeravanje i psihičku obradu prisutnih, djevojka se pomiri sa stanjem u kojem se nalazi i kad je pristupila na prag mladićeve kuće, više ne daje nikakav otpor i negodovanje. Roditelji takva mladića pristupe nevjesti raširenih ruku s velikom ljubaznošću i uvjeravanjem da je primaju kao svoju. Djevojci se u tim slučajevima daju jaki argumenti, ljubavi, sigurnosti i dobrote ukućana i svega onoga što može odagnati šok koji je nevjesta doživjela u tako kratkom roku. Međutim, takvih je načina udaje bilo malo. Nije poznato da bi ijedna djevojka zbog svog početnog neslaganja kad je odvedena na udaje na ružne u prvoj prilici napustila mladićevu kuću u koju je dovedena. U svakom slučaju uz pristanak ili bez njega, takva ženidba i udaja u narodu se naziva “na ružne”. Nakon toga sve se normalizira, kupuje se prstenje, i priprema vjenčanje u crkvi. U tim slučajevima svatovi s mladom već udanom, odlaze na vjenčanje. Ako su se roditelji mlade pomirili s time onda i s te strane rodbina učestvuje u svadbenom činu.
Način ženidbe i udaje na ružne nema svečani čin i nije bio dio tradicije naših sela, već njihov izuzetak. Očito je da je takav način ženidbe i udaje ostatak davnih običaja starih naroda koje su Hrvati poprimili i prakticirali samo u izuzetnim prilikama. (O ovome je pisao dr. Ante Kljaić u svojoj monografiji o Danilu kraj Šibenika)
Danas nikako
Broj sklopljenih brakova u Hrvatskoj kao i u čitavom modernom svijetu značajno opada. Sve manje je onih na lipe, a onih na ružne nema odavno. Za ove druge nam je drago da su nestali kao praksa međutim ovih prvih je u Hrvatskoj 70-ih godina prošlog stoljeća bilo više od 37000 godišnje, a danas je manje o 17000.