„J..ate, kome smo se mi pridali?“ Stipe Čatlak o Rujanskom ratu u Mandalini

19.11.2026.
nek se ne zaboravi
Nedavno je u Šibeniku održan Festival hrvatske vojne povijesti „Ruža Hrvatska“, posvećen 35. obljetnici Bitke za Šibenik. Među gostima koji su podijelili svoja ratna sjećanja bio je i Stipe Čatlak zvan Cipljić iz Mandaline, hrvatski branitelj. Ovaj put govorio je o svojoj Mandalini. Da se ne zaborave ljudi koji su u rujnu 1991. od kuće do kuće obilazili susjede, sklanjali djecu i starije, držali položaje i pod paljbom odlazili po kruh, donosimo njegovo svjedočenje.
Kako je Stipe Čatlak Cipljić doživio Rujanski rat?
„Zlatko Paić, Aras Željko… Željko, pomozi mi još, ko je bija? Alen Martinović. Oni su se našli u Mandalini. I tako smo mi stvorili nekakvu grupu.“
„Drugoga nisam nikad sluša u životu, ni ćaću svoga“
Te se večeri u prostorijama mjesne zajednice razgovaralo o tome gdje će mještani dočekati jutro. Čatlak je predlagao da ljude prebace u vojno sklonište. U kriznom štabu oko toga se nisu odmah složili. Među onima koji su se zauzeli da se ljudima otvore vrata skloništa bio je i Jurković, Čatlakov nogometni trener.
„On je bio malo stariji od nas, malo ozbiljniji. Slušali smo ga“, prisjeća se Stipe Čatlak. „Njega sam puno poštiva pa sam ja sve njega sluša. Drugoga nisam nikad sluša u životu, ni ćaću svoga.“
Provalili su vrata vojnog skloništa pa krenuli od kuće do kuće nagovarajući susjede da pođu s njima. Počeli su oko deset navečer. Do četiri ujutro, prema Čatlakovu sjećanju, u sklonište su smjestili oko 350 ljudi.
Kad govori o toj noći, Stipe Čatlak posebno se prisjeća žene koja je ostala na Kosi. „Ostala je jedna jedina žena, nju smo zaboravili.“ Sutradan, kad su brodovi otvorili vatru po Mandalini i gradu, ta je žena ranjena. Čim je pucnjava nakratko stala, dvojica su otišla po nju. J
Mandalina je tih sedam dana, nastavlja Stipe Čatlak, bila bez vode i struje. U skloništu su radili agregati. Mile i Ivica Klisović brinuli su se o ljudima, Vice Penđer pravio je sendviče, a Paško Periša u kriznom je štabu održavao vezu. Iz kuća su donosili hranu prije nego što se odmrzne i pokvari. Po kruh je trebalo u grad.
„A kako ćemo do kruva? Ja i njegov ćaća u njegovu Bubu. Pravac u grad, u Krku. Donili smo pedeset, šezdeset štruca kruva“, prepričava Stipe Čatlak kako je s Vinkovim ocem iskoristio jedno od kratkih primirja.
Kad su vojnici JNA pitali kome su se predali
Dok su civili bili u skloništu, brodovi su iz Mandaline izlazili pred grad, otvarali vatru i vraćali se u Kuline. Zato je Čatlaku važno ispričati što je prethodilo predaji vojnika JNA. Na brod su najprije otišli ljudi koji su radili u Remontu i poznavali posadu. Vratili su se s porukom da su vojnici spremni ući u sklonište, ali da žele zadržati oružje. S druge strane vrata već su bila djeca, žene i stariji stanovnici Mandaline.
„Vi možete jednostavno ostavit oružje, ući unutra. Odvojit ćemo vas u jedan dio potkopa i bit ćete tu. Ne možete se mišat s našim stanovništvom“, prepričava Stipe Čatlak odgovor branitelja.
Vojnici su pristali nakon ponovljenih pregovora. Na ulazu su ih branitelji pretresali, preuzimali oružje i zapisivali imena i prezimena. U jednom dijelu potkopa sada je bilo stotinjak zarobljenih vojnika i časnika. Čuvala ih je nekolicina ljudi iz kvarta, a dio branitelja morao se vratiti na položaje jer su borbe oko drugih vojarni još trajale.
Upravo iz tih sati ostala je rečenica koju Čatlak i danas pamti. Jednom od stražara opalila je puška i metak je završio u podu. „I oni kažu: ‘Jebote, kome smo se mi predali!’“ Čatlak je zaključio. „Neko se boji, neko se ne boji.“
Golfom po pomoć, pjeskarom do šibenske rive
Kad je postalo jasno da im treba pomoć, Stipe Čatlak i njegov suborac sjeli su u Golf i krenuli u grad. Na povratku u Mandalinu kod pruge su upali pod paljbu. Gume su bile probijene, stakla porazbijana, a Čatlak je glavom razbio vjetrobransko staklo. Uspio je zadržati automobil na cesti. Čim su zamaknuli za ugao, suvozač mu je rekao nešto što je zapamtio jednako dobro kao i pucnjavu.
„Znaš šta je onaj Senna za tebe? To je nula od šofera!“
Za prijevoz zarobljenika naposljetku je poslužio brod koji je već bio u Mandalini. Bio je to pjeskar , a dvojica ljudi s broda nalazila su se u skloništu sa susjedima. Dogovoreno je da zarobljenike morem prebace u grad, gdje će ih preuzeti policija. Po mraku su ih izveli iz potkopa i dopratili do broda.
„Priko veze stalno govorimo da vozimo njihove u grad, da ne bi po nama pucali. Stvarno po nama nije pucalo. Mi smo ih doveli u grad, tamo smo ih iskrcali, oni su ih prihvatili“, nastavlja Stipe Čatlak.
Nakon što su na rivi predali zarobljenike, ponovno su otišli u Krku. U skloništu su ih čekali ljudi kojima je i sutradan trebalo dati jesti. Taj su put, sjeća se Čatlak, donijeli stotinu štruca kruha i podijelili ih po mraku.
Oko Božića razišli su se i ljudi koji su tih rujanskih dana zajedno branili Mandalinu. Jedan je otišao u 113. brigadu, drugi na Žirje, a Stipe Čatlak u 142. brigadu. „I to mi je bilo najžalije u životu, šta nismo ostali cili rat skupa.“
Na kraju je Stipe Čatlak u jednoj rečenici rekao zašto mu je važno javno izgovoriti njihova imena i ispričati što su zajedno prošli.
„Govorim zato da se ove stvari neke ne zaboravu.“
Cijelo svjedočenje Stipe Čatlaka možete pogledati na facebook stranici Denisa Škugora i Festivala vojne povijesti Ruža Hrvatska
VIDEO: Najoriginalnija poruka za Dan sjećanja stiže iz Šibenika



