Kad ćemo moći opet slobodno na tvrđave?
Javna ustanova Tvrđave kulture Šibenik i ove godine prodaje godišnje ulaznice. Nažalost Šibenčani danas na tvrđave gorovo ne odlaze. Ne zato što je ulaz preskup, nego zato što je nestala navika da se do tih prostora dolazi spontano, bez razmišljanja. Nije problem ni u nekoliko eura, ni u članskoj iskaznici, ni u pogodnostima kojih objektivno ima. Problem je dublji i tiče se osjećaja pripadnosti prostoru koji je nekad bio “naš”, a danas je za mnoge postao mjesto na koje se ide tek kad imaš kartu, propusnicu ili poseban povod.
Jer ljudi jednostavno ne šetaju tamo gdje unaprijed znaju da ih na ulazu čeka kontrola. Ne vole imati osjećaj da za običnu popodnevnu šetnju, pogled na grad ili kratki odlazak s djecom moraju pokazivati pravo prolaza. Koliko god cijena bila razumna, sama činjenica da pristup više nije potpuno spontan kod dijela građana stvara distancu. Tvrđave su uređene, obnovljene i atraktivne, ali su istodobno za mnoge Šibenčane prestale biti dio svakodnevice.
Zato nije dovoljno reći da se isplati uzeti člansku iskaznicu. Možda se financijski i isplati, ali to ne rješava suštinu. Ljudi ne biraju uvijek prema cijeni, nego prema osjećaju. A tvrđava na koju moraš ulaziti s propusnicom, makar i jeftinom, više nije isto što i gradski prostor u koji navratiš usput, bez plana i bez prepreke.
Šibenik je grad tvrđava, ali tvrđave mogu živjeti punim životom samo ako ih građani osjećaju kao produžetak svog grada, a ne kao sadržaj kojem pristupaš pod posebnim režimom. Dok god prevladava taj osjećaj granice između “grada” i “prostora s ulazom”, članstva, popusti i pogodnosti teško će vratiti Šibenčane na svakodnevne šetnje prema sv. Mihovilu, Baroneu i sv. Ivanu.