13 godina članstva u EU: Gdje je Hrvatska bila, a gdje je danas?
Prije trinaest godina Hrvatska je ušla u Europsku uniju s puno velikih očekivanja. Za neke je to bio povijesni povratak Europi, za druge početak nove birokratske avanture, a za većinu građana jednostavno nada da će život postati malo uređeniji, sigurniji i normalniji. Danas, trinaest godina poslije, možemo reći da se Hrvatska promijenila. Pitanje je samo – koliko smo se promijenili mi? Jer Europska unija nam je donijela mnogo toga – novac iz fondova, otvorene granice, euro, Schengen, lakše putovanje, studiranje i rad u drugim državama. Hrvatska je u međuvremenu postala dio zajedničkog europskog tržišta, uvela euro i ušla u Schengen.
Europa nam je dala novac. Mi smo dobili test iz snalažljivosti
Najvidljiviji dio članstva svakako su europski fondovi. Hrvatska je kroz članstvo dobila pristup milijardama eura za infrastrukturu, škole, poduzetništvo, javne projekte, digitalizaciju i obnovu. Središnji portal EU fondova navodi upravo fondove i programe kao ključan alat za razvojne projekte u Hrvatskoj, a posljednjih godina Hrvatska je napredovala i po odobrenim kohezijskim sredstvima. I tu dolazimo do one naše, domaće, šibenske ironije. Europa kaže: “Evo vam novac.” Mi kažemo: “Može, samo da još napravimo studiju, savjetovanje, izmjenu plana, javnu nabavu, žalbu na javnu nabavu, dopunu dokumentacije i svečano otvaranje table.” Dakle, EU fondovi jesu velika prilika. Ali nisu čarobni štapić. Oni najbolje rade tamo gdje postoji znanje, priprema i ozbiljna lokalna administracija. Gdje toga nema, projekt se pretvori u još jednu mapu na stolu.
Dobro: Putujemo lakše, radimo šire, studiramo slobodnije
Najveća promjena za običnog čovjeka možda nije ni u velikim projektima, nego u svakodnevici. Mladi danas lakše studiraju vani, radnici lakše pronalaze posao u drugim državama, poduzetnici imaju pristup većem tržištu, a građani putuju bez onog starog osjećaja da ih na svakoj granici čeka životno ispitivanje. Ulazak u Schengen posebno je promijenio način putovanja, a euro je pojednostavio plaćanja i poslovanje s većim dijelom Europe. Za gradove poput Šibenika i cijelu Dalmaciju to je značilo i više mogućnosti u turizmu, lakše povezivanje s europskim gostima i veći prostor za projekte koji bez europskog novca teško da bi ikada došli na red.
Loše: Cijene su europske, plaće još uvijek često nisu
Ulaskom u EU nismo automatski postali uređena Austrija s boljim vremenom. Dobili smo europske cijene, ali ne uvijek i europske plaće. Dobili smo otvoreno tržište rada, ali i lakši odlazak mladih. Dobili smo fondove, ali i novu razinu papirologije koju razumiju samo oni koji su već navikli čitati natječajnu dokumentaciju kao krimić. Rast cijena, iseljavanje i gospodarske promjene i dalje su među najvećim temama kada se govori o učincima članstva u EU. U praksi, mnogi će reći: “Lakše je otići.” I to je istina. Ali problem nije u tome što ljudi mogu otići. Problem je što često nemaju dovoljno razloga ostati.
Što je EU donijela Šibeniku i Dalmaciji?
Donijela je mogućnost da se obnove tvrđave, urede javni prostori, financiraju projekti, razvija turizam, ulaže u škole, infrastrukturu, okoliš i poduzetništvo. Donijela je i ideju da lokalni projekti ne moraju čekati samo državni proračun i dobru volju ministarstava. Ali EU nije donijela ono što sami moramo napraviti: red, odgovornost, brzinu i dugoročnu viziju. Bruxelles može platiti projekt. Ne može umjesto nas odlučiti što želimo biti.
Trinaest godina poslije: Jesmo li bolje prošli?
Jesmo. Ali mogli smo i bolje. Hrvatska je danas snažnije povezana s Europom, ima pristup sredstvima, tržištu i institucijama koje prije 2013. nije imala. Na referendumu 2012. godine za ulazak u EU glasalo je 66,27 posto birača koji su izašli na referendum, a Hrvatska je punopravna članica postala 1. srpnja 2013. No trinaest godina poslije jasno je i nešto drugo: Europa nam nije riješila probleme. Samo nam je dala bolje alate. A s alatima je kao i s motikom u Dalmaciji. Možeš je imati, može biti najbolja na svitu, ali ako je samo nasloniš uza zid i čekaš da sama okopa vrt – neće biti ništa od pomidora.